Interview sa Sandrom Bastiančićem i Mirom Vidovićem

(listopad 1997. godine.)

Razgovor vodili Hrvoje Runtić i Goc (DJ Magazin - Vinkovci).
Kratka šetnja i hladno vrijeme bili su ugodan predah nakon višesatnog sjedenja. Ali i tih par minuta hoda disali smo punim plućima, jer smo otprilike znali što nas čeka. Ponovo u zatvoreni prostor, u buku i žamor, a sve to spojeno s visokom temperaturom, na sreću samo prvih dvadesetak minuta, dok se ne priviknemo. Po dolasku u "Baredo" dočekali su nas dečki iz Dallas Recordsa, Goran i Sanjin i vrlo brzo su nam napravili mjesta kraj stola koji je bio rezerviran za onaj dio ekipe iz grupe En Face (Sandro i Miro). Znate kako to ide, Bog – Bog, ja sam taj – i – taj, OK, znaš ti onog iz Vinkovaca, znam, znaš ti onog iz Rijeke, znam, OK. Sad smo već gotovo kao stari poznanici, pa je zato Sandro počeo sam.
SANDRO – Prvi nam se album pojavio na vinilu, ali u samo 500 primjeraka, a izdan je za "Nema problema produkciju" iz Rijeke. Pjevan je na engleskom, podijeljen je samo nekim rock klubovima, pojedinim radio postajama. U prodaji je bio samo u nekim gradovima (Rijeka, Pula, Opatija) i to vrlo male količine.

HRVOJE – Kako je prošao taj prvi vinil?

SANDRO – Pa on nije sustavno pokrivao radio stanice, nego je sve to išlo po nekakvim obiteljskim vezama … bila je pokrivena Primirsko – goranska regija i možda malo van toga. Ništa posebno!

HRVOJE – Onda se dogodio onaj prvi CD?

SANDRO – Da, to je prvi koji ima nekakvu težinu albuma, vinil prije toga je više izgledao kao naš hir, recimo – nulti album. Zapravo, još imam tih ploča doma, pod krevetom.

GOC – Sve je zapravo počelo sa "S dlana Boga pala si" ?

SANDRO – Pa evo, malo je poznato da je pjesma nastala u parku i u engleskoj verziji. Zvala se "The Shadows of the Byrds and the Stones" …

HRVOJE – Urban vam je pomogao u skladanju?

SANDRO – Ne, ne. To nije još imalo veze s njim u to vrijeme.

HRVOJE – Kako onda?

SANDRO – Urban je navratio u studio, znajući da mi tamo nešto snimamo. Upravo smo se dogovarali što s tom pjesmom, jer nismo bili načisto što snimiti. Ja sam imao snimljen nekakav pilot – vokal, zatim smo u prvoj verziji imali nekakve prateće ženske vokale. Probali smo i sa ženskim gostujućim vokalom, pa nije išlo. Onda je naišao Urban, probao je, ne s namjerom da to ostane na ploči, nego da pokaže kako bi možda bilo zgodno … zatim smo tu verziju ostavili na ploči, tako je nastao duet.

HRVOJE – Čuli ste verziju "Vatrogasaca"?

SANDRO – Daaa! (smijeh) Počašćeni smo što su nas dirnuli.

HRVOJE – Reci mi, da li se prije pojavila ona kompilacija "Dallas special" ili album "U krilu mjeseca"?

SANDRO – Ta je kompilacija prethodila albumu.

HRVOJE – Mi smo na radiju dobili kompilaciju i onda smo, normalno, vrtjeli "Marianne". Nakon toga smo dobili album i netko je otkrio "Debelog". "Debeli" je meni … Stoga me jako obradovalo kad se to pojavilo kao single.

SANDRO – Pa to je bila i naša želja. Po nekim pokazateljima, single je trebao biti "U krilu mjeseca", koji se već naveliko i zavrtio. Mi smo htjeli "Debeli" i pokazalo se da smo na neki način u pravu.

HRVOJE – Malo prije sam razgovarao s "Minus Cway", kojima je vani prvi album. Vjeruju da će se drugi prodati malo bolje od prvog, a da će kod trećeg albuma već svi znati za njih. Je li to praksa?

SANDRO – Ma da, to je uhodana shema, mada …

HRVOJE – Vi ste imali veliki hit s prvog albuma?

SANDRO – Jesmo! Ali to nam je donijelo i puno više muke, recimo na terenu. Dešavalo se da ljudi neznaju za grupu En Face, nego samo za pjesmu "S dlana Boga…", pa su očekivali Urbana. Nakon toga, od albuma "Čitaj Anfas", imam dojam da nam svaki slijedeći rad mjere sa "S dlana…", kao da je to nekakav parametar. U stilu "Dobro je, ali …" U ovom poslu ništa ne možeš učiniti namjerno. Muka mi je više ponavljati kako smo mi tu pjesmu jedva stavili na album. Imali smo problema s ondašnjim bubnjarem, njemu se ta stvar nikako nije sviđala … Vidjeli smo, također, kako ljudi strahovito padaju pod utjecaj drugih. Recimo, jedan napiše kritiku, a nakon toga tu istu kritiku pročitamo pod još pet imena. Ista je stvar i sa slušateljstvom. Kada se "S dlana Boga" pojavila na radio postajama, trebalo je nekoliko mjeseci da uopće dođe na top listu, a kada je na Radio Rijeci otišao prvi glas u eter za nju, više je nisi mogao izvaditi iz etera. Po istoj je formuli pjesma uspjela i u drugim krajevima Hrvatske.

HRVOJE – Taj je album objavio "Lobel". Kako je došlo do prelaska u "Dallas Records" ?

SANDRO – Lobel se raspao. Doživljavali smo čudne stvari od ljudi koji su zalutali u taj posao. Najprije su skrivali podatke o prodaji da mi ne bismo, neznam, tražili bolje uvjete. I nakon njihovog gašenja, jednog lijepog dana nazove mene XY iz "Lobela" i kaže: "Mi smo jako zadovoljni prodajom vašeg albuma, prodana je skoro cijela tiraža (8000 primjeraka), ali svejedno, sad nam je teško prodati još par stotina komada s lagera, prošlo je dosta vremena … molim vas da vi to otkupite!?!" Ostali smo zatečeni, pokušali objasniti gospodinu da je u svijetu običaj izvođačima isplatiti tantijeme od prodaje, a ne im nuditi otkup vlastite glazbe s lagera.

HRVOJE – I?

SANDRO – Otkupili smo ostatak! (smijeh)

GOC – Sam si rekao da se "S dlana Boga" dogodila i da ste je jedva stavili na vaš album. Što je bio vaš adut?

SANDRO – Na kraju – ipak ta pjesma. Nakon što sme preslušali sve pjesme, to je bilo već nešto drugo. U fazi stvaranja ta pjesma nije bila ništa zanimljivo, a kad je izašla iz studija, dobila je potpuno drugu dimenziju. Naš je favorit od početka možda bio "Mr. Tambourine man".

HRVOJE – Kod nas nema singlova. Mislite li da je to dobro?

SANDRO – Ne, nije dobro, jer se kod nas sve snage usmjeravaju na spot. Spot je postao os vrtnje svakog našeg izvođača i svakog benda, a stavlja se znak jednakosti između spota i single-a. Bilo bi puno bolje da svaki single izađe u bilo kojem obliku pa makar i na vinilu od 45 RPM. Ovako ti sve ovisi o TV redakciji i njihovoj volji hoće li spot zavrtjeti ili ne.

Potom smo malo odlutali razgovorom koliko su singlovi nekad koštali, zašto više nema vinila i gdje bi danas bili Smokie da nije bilo singlova…

HRVOJE - Vi ste dobili Porina?

SANDRO – Jesmo.

HRVOJE – Gdje vam je?

SANDRO – Na bazenu.

HRVOJE – Kako misliš "na bazenu"?

SANDRO – Mi smo ti oduvijek glumili demokratsku tvorevinu u kojoj nema jačeg, nitko ne može nametnuti svoje mišljenje i svoj autoritet ostalima. Tako smo se dogovorili da Porin mora na neko neutralno mjesto, a opet zajedničko svima, gdje se osjećamo kao doma. Takvo mjesto je caffe – pizzeria "Na bazenu". Tamo čuvamo Porina.

HRVOJE – Koliko se vaš život promjenio od kada ste dobili Porina?

SANDRO – Sami smo sebe uvjeravali da to ništa ne znači, čak smo iz iskustva nekih drugih osjetili da je to stvarno tako. Kada u Americi dobiješ Grammy, odmah to osjetiš na prodaji ploča, svome računu … Mi smo dobili Porina u trenutku kad smo se, npr. još uvijek vozili u gradskim autobusima…

MIRO - … kojima se vozimo i danas. :)

SANDRO – Skoro da se ništa nije promijenilo od tada. Porin je kod nas dosta iskompromitiran, uvijek ga prate glasine i mišljenja je li netko nagrađen opravdano ili nije. Najvažnije, što smo već rekli, nakon Porina si bogatiji samo za jednu nagradu, a možeš i dalje biti sirotinja.

Još smo malo pričali neobavezno, kada smo dečke iz En Face-a zamolili da kažu nešto za kraj.

SANDRO - O čemu?

HRVOJE – Šta ja znam, o ozonskim rupama!!!

MIRO – A što da kažem o njima, a da bude pametno?

SANDRO – Ozonske rupe! Pa evo: prije dvadesetak godina ljudi su se smijali na priče o ozonskim rupama, danas ih se plaše, a za dvadeset godina – tko zna? Tako je i s nama. U početku su nam se smijali, danas nas se plaše, a za dvadeset godina – tko zna?

Nazad...