Interview za "Ri-Rock"

Robert Paulić - Ri-rock.com, kolovoz 2005.

SANDRO BASTIANČIĆ, En Face - Dokle god sam živ stvarat ću glazbu


Nakon što im je nedavno objavljen novi, sedmi po redu album ''Lako je ostati mlad'' (Dallas records, 2005.) prava je zgoda da malo popričamo sa Sandrom Bastiančićem, vokalom i gitaristom grupe En Face.

Obzirom na ljetno (ne)vrijeme koje nas je zadesilo ovih zadnjih dana kolovoza mnogi su se već vratili svojim poslovima i obavezama, tako smo se i mi sa Ri-rock.coma probudili iz ljetne easy varijante objavljivanja novih sadržaja (čitaj: ljenčarenja). Ponešto o njihovom novom albumu ste već mogli pročitati na našem webu pa ćemo razgovarati o nekim manje stereotipnim stvarima koje se tiču života i rada ovog riječkog benda. Krenimo redom.


RI-ROCK.COM: Kako podnosiš ove gotovo tropske vremenske uvjete u Rijeci? Svirate li štogod ili je i vas pogodila ''fjaka''?

SANDRO: Po broju nastupa reklo bi se ''fjaka'', ali po pripremama možemo reći ''100% radna atmosfera''. U pripremi je 5 promotivnih nastupa, a radijska i TV gostovanja posebna su priča. Ima ih, pozivi stižu iz cijele zemlje i tri susjedne (BiH, Slovenija, SCG).

RI-ROCK.COM: Pripremate li uskoro riječku koncertnu promociju novog albuma?

SANDRO: Da, navodno 23.09. Kažem ''navodno'', jer ključeve riječke promocije u svojim rukama ima diskografska kuća Dallas Records.

RI-ROCK.COM: Što misliš o uvjetima na hrvatskoj glazbenoj sceni? Čini li ti se da se domaći glazbenici sve manje mogu osloniti na TV i da bi sve više promociju svojih uradaka trebali ''prebacivati'' na internet? Radio je jedini, osim pokoje novine, ostao nekako ''na strani'' glazbenika...

SANDRO: Pa… sve skupa je nekako otišlo u pivsku flašu (posudio sam citat od Vave). Nije ni čudno da su glazbenici postali mahom nostalgičari i to ne za onim zlatnim vremenima '60-ih, '70-ih ili '80-ih godina, nego je donedavno sve izgledalo dosta otvorenije i perspektivnije. U vrijeme objavljivanja prva naša tri albuma, sjećam se da smo gostovali na HTV-u u 4-5 specijaliziranih emisija koje su pratile domaću popularnu glazbu, a plasman na ljestvici kultnog HIT DEPO-a gotovo je na neki način i određivao sudbinu benda. Ako je u ono vrijeme netko zamjerao autoru emisije na neadekvatnom tretmanu izvođača, danas je katastrofično što ne postoji nitko sličan, a kamoli toliko utjecajan. Internet je OK, ali je otuđeni medij, tj. medij koji čovjeka zatvara u četiri zida i udaljuje od društva. Radio je svakako na strani glazbenika, ali nikad neće biti ni približno direktan i utjecajan kao TV.

RI-ROCK.COM: Mogu li strukovne udruge, poput HGU-a pomoći u ovoj situaciji medijske ignorancije ili se sve svodi na to koliko imaš veza i kakav je menagement pojedine izdavačke kuće?

SANDRO: HGU, barem na papiru, ima takvu ulogu. Postoje vrijedni ljudi u HGU kojima je istinski stalo do izlaza iz ovog čemera za glazbenike, ali nažalost, dobar dio zaposlenika brine samo o pukom odrađivanju svog radnog vremena, a veliki dio članova niti ne zna gdje mu se nalazi organizacija. Nekako je pravilo da bolji menagement imaju manje diskografske kuće s mlađim i agilnim pogonom, gdje su ljudi upućeni u glazbena zbivanja, znaju koga i što prodaju.

RI-ROCK.COM: Jeste li zadovoljni tretmanom grupe u Dallasu? Mlađi riječki bendovi svoje šanse za objavljivanje albuma prvijenaca vide baš pod njihovim okriljem obzirom da su na njihovom labelu En Face, Vava, Grad, Belfast food, Neno Belan, te odnedavno alternativniji izvođači kao što Father i One Piece Puzzle.

SANDRO: Generalno sam jako zadovoljan u Dallasu. Imam konstantno sitnih zamjerki, ali isključivo zbog toga što sam jako pedantan i navikao sam svoje obveze rješavati istog trenutka i to očekujem od svih. Međutim, normalno da jedna kuća koja ima puno izvođača i gomilu obaveza ne može uvijek mene ili bend staviti kao prioritet onda kad nama odgovara ili kad mi osjetimo da je naš trenutak.

RI-ROCK.COM: Ima li smisla davati savjete mlađim kolegama glazbenicima ili ih treba pustiti da se sami ''prže''? Da li ste vi na početku karijere imali ikakvu pomoć ili ste sve odradili učeći na vlastitom iskustvu?

SANDRO: Dobar savjet je uvijek dobrodošao, ali vremena su se jako promijenila i dojma sam da će se situacija mijenjati još brže i drastičnije. Nije ista klima kad smo mi zaključili našu demo fazu i ugurali se u diskografiju, ili sada. Jedan od klasičnih savjeta koji uvijek vrijedi je ''puno vježbati'' ili ''vjerovati u ono što se radi'', ali to danas ne može biti nikakva garancija da će se nešto i postići. Bendovi su predaleko od javnosti… nekad je bilo nekoliko koncerata tjedno, a danas je nekoliko koncerata godišnje. Možda situaciju nakratko izvuče nekoliko entuzijasta koji pokazuju interes za mladim kvalitetnim živim bendovima, ali dok to ne postane opće dobro i svakodnevnica, nema kruha. Naši počeci bili su apsolutno samostalni, čak smo išli glavom kroz zid, davali silne novce za demose i nudili ih na sve strane.

RI-ROCK.COM: Kako su uopće izgledali počeci rada grupe? Tko su bili članovi tek osnovanog En Facea? Sjećam se jednog vašeg nastupa, mislim da ste bili predgrupa Fitu nekih kasnih 80-tih u Dvorani "Dinko Lukarić" na Kozali, i ako se ne varam Vava Simčić je svirao gitaru, a ti nisi čak niti bio glavni vokal već si svirao bas gitaru?

SANDRO: Ha, točno… to je bilo dosta blizu našim pravim počecima, možda četvrti, peti nastup u životu. U tom trenutku postava je izgledala Sanjin Eterović - vokal, gitara, Vava - lead gitara, Sandro - bas i Boris Reinić - bubnjevi. Sanjin je s nama potpisao čak četiri albuma, ali prekomandiran na gitaru, a ja sam propjevao. Reina je zamjenio tih godina Tibljaša kad je ovaj otišao u Laufer, a nakon En Face-a (još uvijek u demo fazi) Reina je imao i kratku epizodu u Let 3, početkom devedesetih. Sanjin je danas uspješan poslovni čovjek, a Reina radi kao doktor.

RI-ROCK.COM: Vremenom se postava mijenjala. Ti i gitarist Miro Vidović ste ustvari jedina konstanta grupe, dakle En Face ste zapravo vas dvojica?

SANDRO: Kad ovo pročita Tibljaš poludit će, ali… da, ja također smatram da smo Miro i ja onaj En Face kojeg ljudi prepoznaju i kojeg žele čuti. En Face je danas službeno petorka (Sandro, Miro, Tibljaš, Šverko i Vedran), ali neka mi nitko ne zamjeri, samo Miro i ja En Face osjećamo kao dio sebe.

RI-ROCK.COM: Neizbježna tema. Suradnja s Urbanom i ''S dlana Boga pala si''. Niti jedna kasnija vokalna suradnja (ENI, Prlja Let3, Leo Rumora, Putokazi, Martina Divas i drugi) nisu izazvali toliko pomutnje kao ovaj s Urbanom. Mnogi tu pjesmu smatraju vašim najvećim uspjehom i evergreenom domaće glazbene scene zahvaljujući upravo angažmanu Urbana. Nije li vam to već dojadilo, pogotovo kada se zna da ste snimli nekolicinu jednako kvalitetnih pjesama poput ''Debeli'', ''Priča'' i ''Sve se mijenja'', ''Na krilu mjeseca'' i mnoštvo drugih. Jeste li ikad požalili što ste napravili taj duet?

SANDRO: Priče su priče, mišljenja su mišljenja, stavovi su, opet - stavovi, tako da nikad ne mogu zažaliti zbog nečega u čemu nisam faktor isključivo ja, ili pak bend, ako se o bendu govori u prvom licu. Potpuno se slažem s tobom da ''S dlana Boga pala si'' nije naša najkvalitetnija pjesma, ali je Urbanovo gostovanje stvorilo kemiju koja je udarila po glavi stanovnika. Nema šanse zažaliti što smo napravili taj duet, na koncu, ostali bismo bez Porina u kategoriji ''najbolja vokalna suradnja'' te godine, da suradnje nije bilo. Ja sam po definiciji i konstituciji čovjek koji je otvoren za sve živo, pa tako i za kritiku, bila ona argumentirana i stručna, ili pak maliciozna. Ništa ne treba ignorirati, sve upijam, kritike shvaćam kao poligon na kojemu mogu smjestiti svoje greške i iz njih učiti, a oni zločesti mi posluže kao inspiracija. Ili da ih preobratim, ili da im začepim usta. Ako ne uspijem ni jedno ni drugo… i to je život, njima na dušu. Na sreću, nemamo problema sa zlobnicima, malo ih je i zbog toga što smo mi donekle neupadljivi i nikoga posebno ne smetamo.

RI-ROCK.COM: Kako definiraš sound i i image benda? Gdje En Face spada na hrvatskoj sceni? Znam da je nezahvalno trpati se u nekakve virtualne ladice, no ipak... koliko je spojivo nastupati na ''Dori'' i biti dio riječke glazbene scene, treba li to uopće odvajati?

SANDRO: Sound nema zemlju porijekla, sound je naš, nastao kao derivat svega uskladištenog u glavi i u srcu. Image bend takoreći nema i to je jedan od osnovnih problema En Face-a u komercijalnom smislu. Kažem u komercijalnom smislu, jer smo mi najsretniji upravo zbog toga što smo isti na pozornici i na Korzu, ili na faxu, radnom mjestu… iskreni i svoji ''do daske''. Zanimljivo pitanje o tome gdje spadamo na hrvatskoj sceni. Koliko smo skromni rekli bismo ''nigdje'', ali na sreću, obišli smo cijelu zemlju i uspjeli se uvjeriti da grupa ima veliki broj poklonika svugdje. Slikovito rečeno, da je domaća pop-rock scena kao domaća nogometna liga, bili bismo stabilan prvoligaš. Ne bi bilo zvijezdi u našim redovima, rijetko bi se klub borio za vrh, ali bili bismo simpatična, dobro uigrana i organizirana ekipa.
Dora je kompromis, tu nema ni tajni niti uvijanja ili izmotavanja. Dora je festival kakav nikome iz pop-rock miljea ne treba, ali ako nastupiš s tipično svojom pjesmom nemaš se čega sramiti. Na Doru se ide prvenstveno zbog malo medijske pažnje koja svakome u show businessu koji put zatreba.

RI-ROCK.COM: Utjecaj britanaca na vaš zvuk? I zašto snimate obrade obzirom da ste autorski bend?

SANDRO: Utjecaj Britanaca je ogroman, ali prečesto nas se gleda kao bend inspiriran novijim brit-popom, a nas su više ''uhvatili'' Kinksi, npr. To naše snimanje obrada samo je poštivanje davno izrečenog obećanja kako ćemo stvoriti tradiciju i na svaki album uvrstiti jednu obradu. Svjesni smo da to nije prijeko potrebno, ali u odabiru pjesme i u načinu obrade nastojimo da ta pjesma ne ''strši''.

RI-ROCK.COM: Što bi mijenjao da možeš u dosadašnjoj karijeri En Facea?

SANDRO: Svaka čast na pitanju!!! Mijenjao bih svoju usijanu glavu 1996., kad nismo uspjeli iskoristiti poziciju medijskih ljubimaca, nismo oplodili osvojeni Porin u trenutku kad je novi album izašao, pjesma (''Priča'') na vrhovima top lista… bio sam lagano u oblacima, otkantao sam neke ponude i cijenu smo platili vrlo brzo u obliku '' nema nas nigdje''. Mijenjao bih i pripreme za naš posljednji album ''Lako je ostati mlad''. Previše smo pričali, premalo svirali u prostoriji.

RI-ROCK.COM: Što misliš o riječkoj koncertnoj ponudi i publici?

SANDRO: Ponuda skromna u odnosu na, recimo, Palach iz najboljih dana, ali opet… giba se nešto (Simon, Šarar), nekim dečkima je stalo i radi se. Publika u biti ne postoji kao što je postojala nekad… uvijek ista publika koja je obilazila sve koncerte (imalo se, moglo se…) i na licu mjesta davala svoj sud. Ovdje se publika svodi na uzvanike u trenucima nečijeg promotivnog nastupa, ili na publiku Miroslava Škore i Tompshona.

RI-ROCK.COM: Kako definiraš ''Ri-rock''? Glazba ili nešto više...

SANDRO: Jednom prilikom sam izjavio, nakon toga sam morao pojasniti, a ovdje ću sa zadovoljstvom ponoviti, bez obrazloženja: RI ROCK JE NARODNO BLAGO.

RI-ROCK.COM: Tvojih 5 najznačajnijih pjesama ''Ri-rock'' scene?

SANDRO: Ovako… najznačajnije pjesme svih vremena: ''Školjka'' - Uragani… ''Vjeran pas'' - Termiti…, ''Narodna'' - Paraf, ''Troje'' - Xenia, ''Program tvog kompjutera'' - Denis&Denis.
A od ''suvremenih''… ''Izgubljeni'' - Let 3, ''Budi moja voda'' - Laufer, ''Ima li nešto'' - Grad, ''S dlana Boga pala si'' - En Face, ''Kao pjesma'' - Cacadou Look.
Žao mi je što nije stala ''Ivanka'' - 7 nedvojbenih.

RI-ROCK.COM: Najbolji riječki bend ikada je...

SANDRO: Hm… mislim da je to (ipak) Let 3.

RI-ROCK.COM: Mnoge vaše mlađahnije kolege vole reći da postoji razlika između ''starijih bendova'' i njih, naime, gotovo svi odreda govore da ste se vi (En Face, Urban & 4, Let 3, Grad itd.) ''prodali'', a da su oni autohtoni nosioci (novog) riječkog zvuka. A opet, s druge strane, žele ugovore s diskografima koji, uvjetno rečeno ''kupuju'' bendove i time im oduzimaju neovisnost i slobodu umjetničkog izražavanja, kao i ''veze'' i ''kontakte'' za svirke, TV i drugo.

SANDRO: I ja sam s 20 godina mislio da se neću nikada prodat, ali danas od nečega moram i živjeti. Bend ako djeluje 15-20 godina ne može svirati jedno te isto, a ako se mijenja, te promjene moraju ići u nekom smjeru. Kad bend uleti u diskografske vode, automatski se njegov produkt prodaje. Dakle, oni koji se ne misle ''prodat'', ne shvaćam što bi trebali raditi. Čim uletiš na tržište, prodaješ ne samo svoj CD, nego na neki način i svoje pubertetske ideale, jer pristaješ na igru poslodavca, ili ugovaratelja.

RI-ROCK.COM: Za kraj. Koja je budućnost grupe En Face? Vidiš li vas kao Stonese do kraja na stageu ili negdje u budućnosti postoji granica do koje mislite nastupati. Je li uistinu ''lako ostati mlad''?

SANDRO: Vidim kao Stonese u smislu - dokle god sam živ, stvarat ću (ćemo) glazbu, potpisujem i u ime Mira Vidovića. Za stage… nisam siguran. Objektivno, mislim da će En Face na stage-u doživjeti još dva albuma, u prijevodu - još pet, šest godina otprilike. Bilo bi mi malo čudno svirati pred svojom djecom, moram priznati. U zrelijim godinama posvetit ću se isključivo stvaranju pjesama.

RI-ROCK.COM: Sve najbolje u daljnjem radu želi vam ekipa Ri-rock.coma.

SANDRO: Hvala, također… super ste.

Razgovarao, davio i tipkao: Robert Paulić - Ri-rock.com, kolovoz 2005.

Nazad...